Douglas Bader
„Vitez sa željeznim nogama“

 

Uvod:

Drugi svjetski rat iz anonimnosti je izvadio mnoge velike pilote i mnoge velike ljude. Njihove biografije ih prikazuju kao izvrsne taktičare, vođe, hrabre rodoljube, sjajne strijelce, tehničare i zaljubljenike u avijaciju, ali meni osobno jedan iskače od njih kao osoba veća od života.

Douglas Bader nije bio ni najveći britanski as, ni najmlađi, ni najbolji, ni najomiljeniji, ali je ipak bio pri samom vrhu i to s jednim hendikepom, koji bi se svima osim njemu samom činio prilično velikim. Naime, on nije imao noge!

I sad kad uzmete biografiju čovjeka koji je bez nogu uspio ući u RAF (Royal Air Force), postati zapovjednik Winga (postrojba koju čini nekoliko lovačkih pukova), oboriti 32 neprijateljska zrakoplova, biti višestruko odlikovan, iskočiti iz pogođenog zrakoplova, pobjeći iz njemačkog zarobljeništva (više puta), predvoditi paradu pobjede u Londonu 1945, igrati kriket, golf, oženiti se, postati vitezom i usporedite je sa vlastitim životom gdje kao potpuno zdrave osobe nemamo volje i energije za puno manje stvari, shvatite da je potraga za uzorom u životu, završena.

Kao većina takvih „prodornih“ osoba ljudi koji su ga poznavali dijelili su se na one koji su ga obožavali i one koji su ga mrzili. Njegovi kritičari su isticali njegovu aroganciju i tvrdoglavost, mnogi britanski piloti su njegovu strategiju „velikih wingova“ smatrali promašenom i neučinkovitom, a njegov „savez“ sa zapovjednikom 12. grupe Traffordom Leigh Mallorijem, „urotu“ protiv popularnog zapovjednika 11. grupe Keitha Parka, što je dovelo do smjene i Parka i Sir Hugh Dowdinga, zapovjednika RAF-a. Usto podržavanje ofenzivne taktike iznad okupirane Francuske koje je RAF platio velikim gubicima iskusnih pilota (uključujući i njega samog) mu nikad nije oprošten od strane drugih legendi RAF-a poput „Sailora“ Malana.

Ovaj članak je jednim manjim dijelom posvećen izradi makete Spitfirea Mk. IIa na kojem je Douglas Bader postigao većinu svojih zračnih pobjeda (o Tamiyinoj maketi Spitfirea se zbilja ne mogu pisati romani jer je prekrasna usprkos manjim konturnim odstupanjima, a ja nisam imao nikakvih ambicija da otvaram panele ili slično), a drugim većim i značajnim dijelom sjećanje na životni put jednog od najvećih RAF-ovih pilota svih vremena.

 

Letačka karijera Douglasa Badera

Rođenje pilota

Douglas Bader rođen je 21. veljače 1910. godine i vrlo rano je ostao bez oca koji je nekoliko godina nakon završetka 1. svjetskog rata (1922.) umro od posljedica ranjavanja u ratu. Njegov majci nije bilo nimalo lako odgajati svoja dva vragolasta sina. Iako vrlo inteligentan, zbog svoje svojeglavosti je često imao problema u školi, no kao vrhunskog sportaša svi su ipak koliko toliko trpjeli njegovu prgavu narav.

Ljeto provedeno u domu Cyrila Burgea, časnika u novoosnovanoj pilotskoj školi RAF-a u Cranwellu, ostavilo je veliki dojam na trinaestogodišnjeg Badera, jer dječak koji nikad prije nije vidio zrakoplov u živo dobio je priliku sjesti u kabinu Avra 504. Ljubav prema avijaciji je rođena. Cyril će mu pomoći da 1928. godine prođe strogu selekciju za primanje pitomaca za RAF-a, i Bader je prvi put samostalno poletio upravo u kabini Avra 504 u koju je 5 godina prije prvi put sjeo.

Kao vrlo nadaren pilot Bader je vrlo brzo postao jedan od najboljih i zaradio stipendiju. Iako je i dalje imao problema s disciplinom, pa i pod prijetnjom izbacivanja iz pilotske škole, kao vrhunski sportaš s izraženom željom da bude najbolji u svemu što radi, uspio je postati dio akrobatskog tima, te su njegove figure u zraku plijenile pozornost na aeromitinzima i izazivale divljenje kolega. Letio je na Gloster Gamecocku, a kasnije je njegov 23. Squadron dobio nove Bristol Bulldoge.

Bristol Bulldog je pripadao novoj generaciji RAF-ovih aviona, puno brži od Gloster Gamecocka na kojima su letjeli do tada. No za razliku od Gamecocka, Bulldog nije praštao pogreške. Nekoliko RAF-ovih pilota poginulo je frajerišući se, što je dovelo do zabrane bilo kakvih akrobacija nad aerodromima. Harry Day, Baderov zapovjednik, znajući Baderov karakter, upozorio ga je da striktno poštuje tu naredbu.

Nekoliko dana nakon što je saznao da je postao dio engleske ragbijaše reprezentacije njegov život se u potpunosti promijenio. 14. prosinca 1931. prijateljsko zadirkivanje u kafiću u kombinaciji s njegovim ponosom i temperamentom, navest će Badera da sa svojim Bristol Bulldogom pokuša izvesti par opasnih vratolomija na maloj visini. Greška koja je koštala mnogo života, skupo je stajala i Badera. Krilom je dodirnuo zemlju i razbio se. Preživio je pad, ali je ostao bez obje noge. Za čovjeka koji je živio za sport i letenje, sudbina gora od smrti.

Međutim za razliku od većine ljudi Bader se nije pomirio sa situacijom. Sljedećih nekoliko godina proveo je na rehabilitacijama učeći se ponovo kretati pomoću proteza. Iako ga nitko nije shvaćao ozbiljno Bader se zakleo da će ponovo hodati bez pomoći štapa. I velikom požrtvovnošću uspio je. I ne samo to. Ponovo je igrao kriket i to sasvim solidno. Počeo je igrati golf i čak osvajao nagrade na turnirima. RAF i ragbi bili su prošlost, ali uz pomoć prijatelja u RAF-u napravio bi tu i tamo koji krug oko aerodroma. Našao je uredski posao i upoznao Thelmu Edwards, djevojku čije je brat bio pilot RAF-a i koju njegov hendikep nije uopće smetao.

A onda izbijanjem II. svjetskog rata, i velikim gubicima RAF-a nad Francuskom, desilo se čudo. RAF koji je očajnički trebao iskusne pilote, pristao je nakon nekoliko opetovanih Baderovih molbi, i bezbroj povučenih veza, ponovo primiti u svoje redove pilota bez nogu! I ne samo to. Bojnik Bader je imenovan zapovjednikom 242. Sqn RAF-a, demoralizirane i nedisciplinirane postrojbe Kanađana koja je dobila gadne batine od Luftwaffe u Francuskoj i koja je bila prisiljen tamo ostaviti većinu svoje opreme.

 

Bitka za Britaniju

Kako se intenzivirala Bitka za Britaniju Bader, čiji je 242. Sqn stacioniran na sjeveru Engleske gdje su napadi Luftwaffe bili rjeđi, postajao je sve frustriraniji što bi njegova postrojba dane provodila vježbajući, uz tek povremene okršaje sa protivničkim zrakoplovima, dok se na jugu odvijala odlučujuća bitka za opstanak Britanije. Ako bi i došlo do okršaja najčešće bi Luftwaffe bila toliko brojčano nadmoćna da bi se RAF-ovi napadi svodili na individualnu borbu za opstanak. Zapovjedništvo RAF-a u strahu da lovačke snage ne budu uništene u direktnom sudaru sa nadmoćnijim protivnikom koristilo je taktiku napada manjih postrojbi gdje bi svaka postrojba djelovala za sebe.

Bader je imao drugačiju računicu. Kad bi se susreli RAF-ovi lovci sa brojčanom nadmoćnijom protivnikom, najčešće bi izvukli deblji kraj, ali u situacijama kad bi uspjeli postići ravnotežu snaga RAF bi uspijevao nanijeti Luftwaffe osjetne gubitke. Vodeći se time, Bader je zaključio da, kad bi uspio skupiti veće snage za koordinirani napad na protivnika, mogao oboriti i veći broj Luftwaffe zrakoplova. Ovu svoju ideju je iznio Leigh Malloriju. Leigh Malloriju se koncept dopao te je Bader imenovan zapovjednikom letačkog puka 12. grupe u Tangemareu kako bi se ovaj koncept isprobao u praksi. Novoosnovani „Tangemare wing“ je brojao i do 5 eskadrila koje bi odjednom polijetale na neprijatelja.

Međutim odmah su se pokazali i prvi problemi ove taktike. Naime, zapovjedništvo je preko radara pratilo dolazak protivničkih zrakoplova, međutim ukoliko bi prerano dalo uzbunu, izlagalo bi se opasnosti, da Luftwaffe pošalje skupinu zrakoplova kao „mamce“ prema kojima bi poletjela glavnina RAF-ovih snaga. Mamci bi se tada okrenuli prema Francuskoj, a za njima bi došla stvarne napadne snage. RAF-ovi lovci više ne bi imali goriva da ih dočekaju, pa bi se desilo upravo ono čega se zapovjedništvo RAF-a najviše bojalo. Njemački bombarderi bi neometano napali britanske aerodrome dok bi RAF-ovi lovci bili na zemlji zbog popune gorivom.

Zbog toga bi zapovjedništvo RAF-a dalo uzbunu Baderovom Wingu tek kad bi bilo apsolutno sigurno da je pred njima doista glavina njemačkog napada. Zbog kasnog polijetanja Tagemare Wing bi ili zakasnio u bitku ili ne bi stigao postići optimalnu visinu za napad (tj. odozgo), već bi napadao iz nepovoljnog kuta. Baderova ideja je bila da se suvremeniji Spitfirei pozabave lovačkom pratnjom, dok bi Hurricanei napali bombardere. U praksi bi se nažalost najčešće dešavalo upravo suprotno. Luftwaffe lovci bi odvukli Hurricane-e na sebe, a Spitfirei bi napadali bombardere. U konačnici bi opet nastala nekoordinirana tarapana u kojoj bi svatko letio za sebe, samo za razliku od prije, sve bi zbog većeg broja zrakoplova bilo grandioznih razmjera.

Statistički omjer oborenih protivnika i vlastitih gubitaka nije bio ništa bolji koristeći „big wing“ taktiku nego korištenjem taktike napada manjih snagama. Bader je bio frustriran tom činjenicom i stalno je inzistirao kod zapovjedništva da mu ranije daju uzbunu, a vježbanje brzog polijetanja i dežurstva s pilotima već u kabinama zrakoplova kako bi se maksimalno skratilo vrijeme od uzbune do uzlijetanja postali su svakodnevnica u Tagemare wingu.

No to nisu znali i piloti 11. grupe koji su branili jug Engleske. Premoreni, nekoliko puta dnevno bi polijetali u presretanje uvjek višestruko nadmoćnijeg protivnika, trpeći strašne gubitke. Za njih bi Baderova konjica dolazila uvijek prekasno, a ako bi se i pojavila ne bi napravila ništa značajno. Bader je postao vrlo nepopularan kod tih pilota, a njegov Tagemare wing je gledan kao obična propaganda za podizanje morala građanima.

 


 

"Vodimo da bismo udarili"

Završetkom Bitke za Britaniju, nastalo je i novo razdoblje za RAF. Leigh Mallory je inzistirao na ofenzivi kako bi se što više Luftwaffe snaga vezalo u Francuskoj umjesto da se upotrijebe na istočnom bojištu koje se upravo otvaralo. Svoju ideju je iznio Baderu koji se njome oduševljava. Tako su nastali poznati tipovi misija „Rubarb“, „Circus“, „Ramroad“, i „Rodeo“. Ove akcije nisu nanosile neku značajnu štetu Nijemcima, ali su ostvarile željeni cilj jer je Luftwaffe u Francuskoj morala uvijek imati dežurne lovačke postrojbe za presretanje dosadnih RAF-ovih zrakoplova.

Cijena koju je RAF platio u ovim akcijama bila je iznimno visoka. U sljedeće dvije godine mnogo iskusnih i omiljenih britanskih pilota biti će izgubljeno iznad Francuske. Već u Rubarbu br. 2 poginut će Will Mcknight, Baderov wingman i jedan od najvećih asova Bitke za Britaniju. U mjesecima koji su uslijedili RAF će izgubiti i Stanford Tucka, Paddija Finucklea, gotovo cijeli Eagle Squadron i još mnoge, uključujući i samog Badera. RAF-ova ofenziva se nastavila i pojavom novog superiornog njemačkog lovaca FW-190 kojem Spitfire MK. Vb nije bio ravan, što je dovelo do novih gubitaka. Zbog svega toga moral u RAF-u je opao, a Bader se ponovo napredovao na listi nepopularnih zapovjednika.

 

Kraj ratovanja za Badera

Baderov temperament ponovo je stigao na naplatu 9. kolovoza 1941. Tog dana poletio je na još jednu od misija iznad okupirane Francuske u svom novom Spitfireu Mk.Va W3185 (zanimljivo je da je jedino Bader letio na A modelu Spitfirea Mk.V, dok su svi ostali letjeli na Mk.Vb. Razlog je bio taj da Bader nije vjerovao u topove s kojima je bio naoružan B model, već je želio ostati na strojnicama s A modela. Jedna od rijetkih grešaka koje će Bader priznati nakon rata). Njegov Spitfire je imao pokvaren brzinomjer, no nastavio je patrolu sa svojom skupinom kad su naišli na 12 Bf-109E i sastava elitnog JG26 Luftwaffe. Zbog pokvarenog brzinomjera, pogrešno je procijenio svoju brzinu, promašio skupinu njemačkih lovaca i uskoro se našao sam u oblacima iznad Francuske. Tada je spazio skupinu od 6 njemačkih Bf-109E lovaca ispod sebe. Suprotno instinktu i taktici koju je sam zagovarao odlučio ih je sam zaskočiti s leđa. Iako je uspio oboriti jednog, njegov Spitfire je odmah nakon toga presječen na pola odmah iza kabine. Iako je sam Bader tvrdio da se vjerojatno sudario u zraku sa drugim Bf-109, njemački podaci tvrde da je ipak pao kao žrtva Feldwebela Max Meyer iz sastava II./JG26. Zanimljivo je da će Bader i Mayer sresti nakon rata 1981. godine u Sidneyju na aeromitingu.

Bilo kako bilo, Bader je nekako uspio napustiti svoj onesposobljeni zrakoplov i spustiti se padobranom, iako će mu jedna proteza ostati zarobljena u Spitfireu. Zamislite izraze lica njemačkih vojnika koju su prvi došli do Badera na zemlji i ugledali pilota bez noge!

Ovdje počinje jedan od komičnih anegdota 2. svjetskog rata.

Badera su Nijemci vrlo korektno primili, pa je čak dobio priliku provesti jedno popodne sa pilotima JG26. Postoji njegova fotografija kako sjedi u kabini lovca Bf-109E u društvu njemačkog asa Adolfa Gallanda, a Luftwaffe mehaničari su čak izvukli nagorjelu, iskrivljenu protezu iz ostataka njegovog Spitfirea i popravili je!

Priča je otišla toliko daleko da su Nijemci obavijestili Britance o potrebi dostave nove proteze, te velikodušno dopustili prelet RAF-ovog aviona iznad njemačkog aerodroma koji bi bacio novu protezu.

Ne želeći da to Nijemci iskoriste taj događaj u propagandne svrhe, u cijelu stvar se umiješao i sam Winston Churchill, te je RAF odlučio odbiti njemačku ponudu te je „velikodušno“ 19.08.1941 kao dio „Cirkusa 81“, izvedena operacija „Noga“. 6 bombardera Bristol Bleinheim uz obilatu lovačku potporu bombardiralo je njemačko uzletište St. Omer, usput bacivši padobranom jednu metalnu nogu na!

Kako postoji i knjiga i film o Baderu, ja neću ovdje iznositi zanimljive detalje njegovog zarobljeništva, ali reći ću samo da zahvaljujući svojoj drskosti, čim je dobio novu protezu, uspio umaći iz zarobljeništva na par dana. Ponovo uhvaćen Nijemci su mu oduzeli proteze, za svaki slučaj!

Bader je kraj rata dočekao u njemačkom zarobljeništvu, a osim njega su valjda odahnuli i njegovi čuvari koje je svakodnevno izluđivao.

Za kraj Baderu je ponuđena velika čast, a to je da predvodi paradu pobjede u Londonu, vodeći prelet više od 300 aviona u Spitfireu posebno označenim njemu u čast D-B, kodovima koje je on nosio na svojim ratnim Spitfireima i njegovim inicijalima. U toj paradi sudjelovali su osim njega preživjeli piloti Bitke za Britaniju, među njima i mnogi njegovi suborci.

 

Nakon rata

Završetkom rata, Bader je kratko ostao u RAF-u, ali kako je sam rekao, to više nije bio onaj RAF iz 30-tih kojeg se sjećao i kojeg je volio. Poslijeratni RAF su činili mračni šutljivi veterani sa svojim problemima i neki novi klinci. Osjetio je da do više nije mjesto za njega te je prihvatio radno mjesto pilota u Royal Dutch/Shellu.

I dalje je ostao kontraverzna osoba kakva je uvijek i bio. Arogantan i konzervativan „Englez starog kova“ podržavao je apartheid, ali s druge strane putovao je po svijetu pomažući veteranima koji su ostali invalidi da prevladaju svoje probleme.

Osnovao je zakladu Douglas Bader koja se bavi pomaganjem osoba s invaliditetom koja postoji i danas.

1976. godine, za svoje zasluge, Bader je proglašen vitezom.

Sir Douglas Bader umro je 5. veljače 1982. godine.

Tko želi saznati više o njemu preporučam knjigu „Reach for the Sky“, Paula Brickhill, koja je kod nas izašla pod nazivom „Skinuti zvijezde s neba“.

 

Izrada makete:

Douglas Bader je u 2. svjetskom ratu letio na dva tipa zrakoplova. U Bitci za Britaniju kao zapovjednik 242. (kanadskog) Squadrona RAF-a letio na Hawker Hurricaneu Mk. I, dok je kasnije kao zapovjednik Tangmare winga letio Spitfirea i to Mk. IIa na kojem je postigao većinu svojih zračnih pobjeda i kojeg prikazuje moja maketa, te Spitfirea Mk. Va na kojem je i oboren.

Treba reći da postoje često objavljivane fotografije Baderovog Hurricanea i Spitfirea Mk. IIa, ali ne i njegovog Spitfirea Mk. V. Naime, u mnoštvu publikacija se pojavljuje fotografija za koju autori tvrde (jer vjerojatno prepisuju jedni od drugih) da prikazuje Baderov Mk. V. Međutim ako uzmemo činjenicu da je Bader Spitfirea Mk. Va letio vrlo kratko, te da je gotovo nemoguće fizički razlikovati Mk. IIa, od Mk. Va Spitfirea ne postoje dokazi da ta fotografija ne prikazuje ustvari Mk. II Spitfirea!

Maketu Spitfirea Mk. II u mjerilu 1/48 radi samo Revell, tj. Monogram, međutim ova maketa je vrlo stara i ne bi je preporučio. Umjesto toga za izradu Spitfirea Mk. IIa, poslužila je maketa Spitfirea Mk. I proizvođača Tamiya uz sljedeće modifikacije:

1. Spiner i propeler – Za izradu Mk. II potreban je tupi Rotolovom spiner i metalni propeler sa širokim lopaticama. U Tamiyinoj maketi se dobiva de Havillandov spiner i propeler za Mk. I. Za spiner i propeler upotrijebio sam resinski zamjenski set kanadskog proizvođača Ultracast.

2. Koffmanov starter – grbica na desnom poklopcu motora ispod koje je novi sustav za paljenje motora

3. Metalna krilca – neki Mk. II su imali platnena krilca, a neki metalna kao na kasnijim inačicama Spitfirea. Baderov Spitfire Mk. II pripada ovim drugima, pa sam platnena krilca na maketi zamijenio resinskim „metalnim“ krilcima proizvođača Ultracast iz seta kontrolnih površina za Spitfire Mk. V.

4. VHF antena – od inačice Mk. II. Nadalje Spitfire je opremljen štap VHF antenom, pa nema više one žice koja ide do kormila. Za izradu nove antene modificirao sam štap koji se dobiva u Tamiyinoj maketi.

5. IFF antene – od tragičnog incidenta kad je na samom početku rata došlo do bitke između RAF-ovih Hurricanea i Spitfirea zbog pogrešne identifikacije, IFF (If Friend or Foe) antene postaju standardna oprema na Spitfireu. Antena se protezala od vrha horizontalnog stabilizatora do otprilike sredine rondele na trupu, a kasnije je ova antena interna.

6. Napravljeni indikatori položaja stajnog trapa

7. Dodane šine po kojima klizi poklopac kabine

Bojanje i označavanje:

Baderov Spitfire Mk. IIa bio je obojan u standardnu RAF-ovu kamuflažnu shemu tog razdoblja. Sky s donje strane na svim površinama, te kamuflažna shema Dark Earth i Dark Green s gornje strane sa rasporedom polja prema „A“ uzorku. Spiner i traka oko trupa su Sky. Koristio sam Testorsove akrilne Model Master II akrilne boje za gornju stranu (RAF Dark Green i RAF Dark Earth), te Tamiya XF-90 Sky posvijetljenu sa malo bijele za donju stranu, spiner i traku oko trupa.

Za oznake koristio sam Victory production set dekala „Spitfires of the Empire“ koji sadrži dekale za Baderov Spitfire Mk. II. Ovi dekali su malo debeli, ali vrlo kvalitetni.

Figura Douglasa Badera je od Legend Production i jako je dobra.

 

 

Tomislav Bošnjaković