Hrvatski zrakoplovni časopisi

2007. godina

 

 

Uvod:

Na kraju 2007. godine, u mnoštvu "pregleda" i "svođenja računa", sjetio sam se i naših zrakoplovnih časopisa. Postavio sam ih na stol i pokušao izvući neke zaključke.

Prva stvar koja mi je pala na pamet, dok sam ih tako gledao na stolu, jest da je 2007. godina najplodonosnija godina u bližoj i daljoj povijesti hrvatskog zrakoplovnog periodičkog izdavaštva. Tijekom upravo ove godine, na tržištu su se pojavila 2 (slovima: dva!) zrakoplovna časopisa, Aeronautika i Aerosvijet. Osim toga, svaki od njih je uspio izaći u čak 3 broja, relativno uspješno slijedeći zadani dvomjesečni tempo izlaženja. Dakle, 2007. godina je na hrvatsko tržište iznjela ni manje ni više nego 6 brojeva hrvatskih zrakoplovnih časopisa i to je činjenica koja bi nas sve skupa trebala oduševiti.

Druga stvar koja mi je pala na pamet (odmah nakon ove prve) jest da niti kod sebe, a niti kod kolega, nisam primijetio to oduševljenje. Kad razmislim da sam za to sve dao ukupno 150 kuna i kad zamislim što sam za tih 150 kuna mogao kupiti, nisam 100% siguran da ta neka "druga stvar" (npr. jedna ili dvije knjige o zrakoplovstvu) ne bi bila ukupno zanimljivija, informativnija i općenito korisnija.

Zašto ?

Prije konkretnog...

... nekoliko uvodnih napomena:

 

1. Pokretanje i izdavanje bilo kakvih časopisa tijekom 2007. godine je puno kompliciraniji i riskantniji posao nego što je to bilo 1997., 1987., 1977.... I "veliki igrači" na tom polju (etablirani časopisi) zapadaju u sve veće probleme, izazvane pritiskom novih medija i tehnologija. Smišljaju se razni trikovi i pristupi u želji za opstankom na tržištu, međutim naklade uglavnom padaju.

2. Dva su osnovna pristupa izdavanju časopisa: profesionalni-tržišni i amaterski-netržišni

- "Opći" tržišno orijentirani časopisi (npr. dnevne novine, news magazini) danas pokušavaju privući pažnju čitatelja senzacijama, aferama i žutilom (tračevima). Kao i specijalizirani časopisi (npr "ženski", "auto-moto"...) uglavnom se financiraju reklamom. Za razliku od nekog davnog modela, po kojemu je kvaliteta samog sadržaja (zanimljivost, nepristranost) bila sredstvo privlačenja čitatelja, a zarada od prodajne cijene glavna dobit novina, danas većina zarade dolazi od sponzora, otvorenih i prikrivenih. Posljedica tog modela jest da 50-90% volumena časopisa zauzimaju reklame, da su nepristranost i objektivnost izgubljeni - protiv sponzora se ne piše, protov sponzorovih konkurenata se piše i jače nego što treba, te da kvaliteta i zanimljivost sadržaja više nisu presudni (budući da nije presudna niti zarada od prodajne cijene). Međutim, neki osnovni standardi se poštuju i neke donje granice se ne prelaze. Npr. poštovanje zadanog tempa izlaženja, lektura, baziranje na profesionalnim novinarima ili osvjedočeno talentiranim tekstopiscima, postavljanje osvjedočeno talentiranog urednika na čelo časopisa i sl.

- Model "amaterskih" časopisa je najčešće vezan uz neku formalno-interesnu grupu i nije tržišno orijentiran. Skautski časopis, časopis Društva dijabetičara i slična periodika imaju dvije osnovne karakterisitke. Prva je da ih stvaraju ljudi kojima novinarstvo nije profesija. Niti su obrazovani za nju, niti od nje žive (npr. liječnik u Klinici za dijabetes usput uređuje i časopis o dijabetesu). Rad na časopisu je njima sekundarna aktivnost i, shodno toj činjenici, kvaliteta časopisa ovisi o njihovom osobnom talentu, količini slobodnog vremena i uloženom trudu. Druga činjenica podržava mogućnost opstanka časopisa stvorenog na temelju prve činjenice (stvorenog od strane amatera) – nevezanost uz tržišnu utakmicu. Časopis za skaute ili časopis Društva dijabetičara su, standardno, dijelom dotirani iz proračuna, a dijelom uključeni u članarine tih interesnih grupa. Najčešće su većim dijelom, po nekakvoj inerciji sustava, unaprijed prodani putem osobne ili kolektivne pretplate, pa se najčešće niti ne pojavljuju na kioscima.

Amaterski časopisi u tržišnoj utakmici

Zašto sam dosađivao sa ovim prethodno napisanim odlomkom ?

Zato da bih naglasio svoje iznenađenje činjenicom da su se na tržištu pojavila dva zrakoplovna časopisa bazirana na vrlo neobičnom i riskantnom hibridu dva prethodno opisana logična modela. Naime, oba hrvatska zrakoplovna časopisa stvaraju ljudi koji (uglavnom) nisu "stari novinarski vukovi" niti profesionalci, a istovremeno se ti časopisi nalaze na slobodnom tržištu. Kad govorim o "amaterima", ne mislim pod time ništa loše. Radi se uglavnom o ljudima koji negdje drugdje imaju svoje "prave" poslove, koji su najvjerojatnije vrhunski profesionalci u tome za što su se školovali i koji o tematici časopisa sasvim sigurno znaju jako puno. Međutim, ti isti ljudi nisu školovani niti izučeni za izdavanje časopisa, nisu prošli selekciju i/ili dril u pogledu kvalitete pisanja i zanimljivosti tekstova, razdvajanja bitnog od nebitnog, nisu tijekom novinarske karijere izgradili iskustvo koje ih od pozicije "pisca kratkih izvještaja sa tržnice" dovodi do pozicije urednika časopisa... Također, oni, čak i ako teoretski mogu, možda niti nemaju dovoljno vremena stvarati kvalitetan časopis.

U ovom se slučaju dogodilo da su se dvije grupe entuzijasta, naoružane dobrom voljom i hrabrošću (a bez dotacija i vezanosti za neku "strukturu" sustava, koja bi im osigurala opstanak bez obzira na kvalitetu) – upustile u izdavanje "tržišnih" zrakoplovnih časopisa.

Godina Gripena

Kad god razmišljam o tome zašto je baš 2007. godina ispala kvantitativno najplodonosnija godina novije hrvatske zrakoplovne periodike, negdje iz podsvjiesti mi isplivava zgodan švedski jednomotorni mlaznjak... I nikako ga ne mogu vratiti u podsvijest. Hrvatska u 2008. godini treba odlučiti kojim će borbenim zrakoplovom nadomijestiti zastarjele Mig-21, a kao dva najozbiljnija kandidata su se iskristalizirali američki F-16 i švedski JAS Gripen. Amerikanci će vjerojatno svoj "marketinški pristup" uvjeravanja hrvatske vlade i javnosti u prednosti F-16 bazirati na političkoj batini i političkoj mrkvi. Mali i neutralni Šveđani nemaju tu mogućnost, oni se moraju osloniti isključivo na "klasični" marketing. Zato su u Hrvatskoj oformili službeni lobistički team i vjerojatno ga oboružali lijepom količinom novca za klasični marketing. Za posao od 800 milijuna dolara, koji će dobiti ili izgubiti 2008. godine, nije problem u 2007. godini potrošiti i nešto novca za, između ostaloga, reklamu u hrvatskom zrakoplovnom časopisu. Ako Hrvatska slučajno nema zrakoplovni časopis, nije veliki problem pomoći stvaranje takvog časopisa. Može i dva časopisa.

Ambicioznija i skuplja Aeronautika u prva dva broja sadrži, kao temu broja, gigantski članak o prednostima i manama F-16 i Gripena. Članak je napadno neutralan, no očito je da zaključci članka daju laganu prednost Gripenu (ako se zbroje i oduzmu svi navedeni "if" i "then"). Najvjerojatnije to jesu činjenice, ali je vrlo nezahvalno imati "objektivnu" isporedbu u kojoj na kraju pobijeđuje zrakoplov čiji je proizvođač sponzor časopisa – klasična reklama je prisutna na drugoj stranici korica u sva tri broja Aeronautike.

Jeftiniji i manje ambiciozan Aerosvijet se nije mučio pisanjem "izbalansiranih i objektivnih" članaka. Jednostavno je u jednom broju objavljen poster Gripena, a u drugom članak pod naslovom "Hrvati, kupujte Gripene, uložit ćemo u škverove".

Bilo kako bilo, nama (hrvatskim čitateljima) činjenica da su Švedi uložili nešto novca u stvaranje (možda i pokretanje) naših zrakoplovnih časopisa ne treba predstavljati problem. Naprotiv, ako je stvarno tako, možemo im samo zahvaliti.

Osnovne karakteristike 2 časopisa

Aeronautika je, već samo spomenuo, ambicioznije zamišljen projekt. Radi se o dizajnerski kvaliteteno ispunjenih 80 stranica (za 35 kuna). Odnos teksta i slike je otprilike pola-pola, s time da jedan dobar dio slikovnih priloga nema informativnu, već čisto estetsku funkciju.

"Udarni članci"
Svaki broj Aeronautike sadrži nekoliko "udarnih" članaka u koje je uložen veliki trud i u čijoj se tematskoj raznolikosti može prepoznati nekakva urednička želja za zadovoljenjem što šireg kruga čitatelja. Moram napomenuti da dio najvažnijih stvaratelja Aeronautike (uključivo i glavnog urednika) već ima iskustva sa stvaranjem zrakoplovnog časopisa (nažalost vrlo brzo ugašenog Aeroplana iz godina 2003.-2004.). Loše iskustvo proizašlo iz tadašnjeg "vrludanja" je ovdje (u Aeronautici) dovelo do pokušaja održavanja nekog kontinutiteta u paralelnom obrađivanju većine zrakoplovnih tema (civilnjaci, vojno zrakoplovstvo, paraglideri, maketarstvo, povijest, zanimljivi projekti i sl). Nažalost, postalo je očigledno da je dio tema shvaćen tek kao "dodatak" (npr. povijest), a da su u prvi plan, uz teme koje to zaslužju, gurnute i neke koje to ne zaslužuju (npr. red bull).

"Članci za popunu"
Manji i manje ambiciozni članci pisani su i sa manje koncentracije. Dijelom se radi o polureklamnim člancima za pojedine proizvođače ili davatelje usluga, dijelom o vrlo dobrim aktualnim "kratkim crticama", a dijelom o uglavnom promašenim naknadnim "izvještajima" sa aeromitinga.

Aerosvijet je, na prvi pogled, manje ambiciozan časopis. Njegovih 36 odnosno 40 stranica (za 15 kuna) je uglavnom ispunjeno člancima koji predstavljaju obavezu prema sponzorima, te "člancima za popunu". Za razliku od Aeronautike koja sadrži "udarne članke" sa po 5, 6, 8, 9, 14 ili čak 16 stranica, Aerosvijet je baziran na člancima koji zajedno sa fotografijom zauzimaju po 1-2 stranice. Vizualno je manje "lijep" nego Aeronautika, ali mi se čini da je fotografija ovdje bolje iskorištena i doista služi informativnoj dopuni teksta (a ne sama sebi). Aerosvijet je tematski (čitaj: sponzorski) vidljivo vezan za Croatia Airlines, a dio volumena otpada i na hrvatske zračne luke. Također se obrađuju hrvatski aeroklubovi, škole i udruge, istaknuti pojedinci, te HRZ, pa se, gledano u cjelini, Aerosvijet može s punim pravom nazvati hrvatskim zrakoplovnim časopisom (za razliku od Aeronautike koja je uglavnom "globalna".)

Kvaliteta i karakteristike teksta

Tekstove oba časopisa stvara otprilike po desetak autora. Njihovi stilovi i talenti, naravno, variraju, ali se nekakav zajednički nazivnik može naći. Generalno gledano, oba časopisa su uglavnom ispunjena dosadno i "suho" pisanim člancima. Predosadno i presuho za časopise koje ćemo promatrati kao profesionalnmo-komercijalne produkte, one koji se financiraju na bazi zanimanja publike na slobodnom tržištu. Ako pak gledamo te časopise kao amatersko-tržišne uratke, stvar bi (uz bar malo veće prisustvo lektora) mogla i proći. Naravno, govorim o nekakvom prosijeku. Ima tu jako dobro napisanih članaka, a ima članaka koji nikako ne zaslužuju biti objavljeni.

Što podrazumijevam pod "suhoćom" ? Određen broj članaka u oba časopisa je pisan pukim nizanjem glavnih činjenica, bez ikakvog autorskog emotivnog upliva ili bar naznake nekakvog vrijednosnog suda. Takvi se članci, pisani stilom kojim se pišu npr. diplomski radovi ili zapisnici sa sjednica, čitaju dosta teško. S obzirom da ponekad obrađuju teme koje su općenito poznate ili ne navode sve relevatne "suhe" činjenice, čak niti ne izvršavaju u potpunosti svoju suho informativnu ulogu. Neki opisi zrakoplova (čak i u slučaju usporedbi), zračnih luka ili aeromitinga izgledaju kao da su prepisani sa PR-letaka. I to, naravno, ima svoju određenu vrijednost. Međutim, u vrijeme kada se suhi podaci relativno lako mogu pronaći na internetu, članci o spomenutim temama bi, ako žele biti privlačni čitateljima, trebali sadržavati jaku autorsku notu. Kod zrakoplova ne bi trebalo navoditi samo podatke iz njihovih tehničkih specifikacija, nego bi se npr. trebala navesti i praktična iskustva korisnika. Pri izvještaju sa aeromitinga bi autor osim suhog nizanja sudionika, mogao dati i svoj osobni sud o tome što je bio vrhunac događaja, a što je podbacilo. Neki članci jesu napisani uz manju ili veću autorsku notu, ali znatan broj nije. Dodatno, "suhoći" i težoj čitljivosti doprinosi i pomalo pretenciozan stil pisanja pojedinih udarnih članaka u Aeronautici.

U teoriji, časopis koji obuhvaća širi raspon zrakoplovnih tema bi trebao natjerati paraglajdera da osim članka o paraglidingu, pročita i članke o Gripenu, zračnim lukama, HRZ-u, nekom aeroklubu i sl. U praksi, nažalost, naši zrakoplovni časopisi svojim "suhim" pristupom odbijaju one čitatelje koji nisu baš jako zainteresirani za pojedinu temu. Kada sada prolistam svih 6 brojeva (3 Aeronautike i 3 Aerosvijeta) primijećujem da sam zapravo, prije ove analize, jako malo članaka pročitao u cijelosti. Ne samo da su me načinom obrade odbili oni članci o temama za koje nemam nikakvog interesa (npr. nevjerojatno "značajna" vatrogasna vozila tvrtke Ziegler, red bull natjecanja...), već sam načinom obrade odbijen i od potencijalno zanimljivih tema. Vidljivo je da te članke pišu ljudi koji možda imaju volju, ali nisu profesionalci.

Informativnost

Što bi zapravo trebao sadržavati zrakoplovni časopis koji izlazi jednom u 2 mjeseca, u doba kada svaki potencijalni čitatelj svakodnevno na internetu pronalazi tisuće informacija i fotografija ? Koji bi pristup ispunjavanju takvog časopisa bio optimalan ?

Na personalnoj razini odgovor leži u nečemu što je, nažalost, suprotno onome na čemu su bazirani Aeronautika i Aerosvijet – na profesionalizmu, kvaliteti i autorskoj snazi tekstopisaca.

Na koncepcijskoj razini, moja vizija idealnog časpisa uključuje potpunu i objektivnu informaciju o aktualnim događajima, zatim dio koji se odnosi na "zanimljivosti" (i predviđanje budućnosti), te dio koji obrađuje prošlost (obljetnice, naša i opća zrakoplovna povijest). Aeronautika pokušava održavati balans sve tri komponente (s time da pretežu "zanimljivosti"), dok se Aerosvijet bazira uglavnom na izvještavanju o hrvatskoj sadašnjosti i obilježavanju prošlosti (zbog volumena nema komponentu "zanimljivosti").

Informativnu funkciju je, o temama unutar Hrvatske, bolje koncipirao Aerosvijet. Svojim kratkim člancima i širokim rasponom tema, uspio je pokriti dosta toga važnoga što se tiče hrvatskih avioprijevoznika, zračnih luka, HRZ, aeroklubova, aeromitinga i povijesti, i u tome se može isčitati jasna urednička vizija. Nažalost, kvaliteta svih tih članaka je uglavnom vrlo loša, pa je informativni doseg u konačnici znatno slabiji od onoga koji bi se očekivao od takvog koncepta. Aeronautika nije sebi dala zadatak baviti se pružanjem informacija čitateljima o hrvatskoj zrakopovnoj stvarnosti (prošlost, sadašnjost, budućnost), već su razni izvještaji i novosti prepušteni "random" selekciji i osobnim afinitetima pojedinih suradnika, a odabir tema nije ograničen nacionalnim granicama.

Kako izvještavaju Aeronautika i Aerosvijet ?

Većina čitatelja ne treba u rujnu kupovati časopis da bi saznala da je u lipnju poletio novi Boeing ili da je u srpnju održan neki aeromiting. Te se sve informacije vrlo brzo pronađu i prodiskutiraju na internetu. Ono što bi trebao uraditi časopis jest dati dublju autorsku analizu Boeinga ili aeromitinga. Kod možebitnog članka o pilotskim školama bi, umjesto polureklamnih obavijesti o nekoj od njih, autor mogao istražiti sve mogućnosti učenja letenja u Hrvatskoj, objektivno ih usporediti, porazgovarati sa polaznicima o iskustvima, uputiti čitatelje na moguće probleme (npr. potrebno vrijeme) i sl. Tako bi čitatelj bio potpuno informiran o temi "pilotske škole". Ako postoji problem u činjenici da je jedna od pilotskih škola sponzor časopisa, uredništvo mora odlučiti kome će se prikloniti (sponzoru ili čitatelju..).

Niti jedan od dva časopisa nije pružio unaprijedni informativni servis čitateljima o aeromitinzima i natjecanjima koji slijede (Aeronautika nije čak niti naknadno obavijestila o svima) i time je izgubljen jedan veliki dio njihove informativne funkcije. Zrakoplovni časopisi u svijetu objavljuju UNAPRIJED kalendare događanja u državi i bližoj okolici, tako da čitatelji mogu planirati posjet onima koji im se čine zanimljivima. Časopis također može i anticipirati neke karakteristike budućih događanja, pa time pomoći čitateljima u odabiru. U svakom slučaju, informativnost potpuno zakazuje kada se aeromiting ne najavi u prethodnom broju, a o njemu se napiše "izvještaj" u broju koji slijedi mjesec ili dva nakon što je aeromiting završen. Nakon što su se dojmovi već raspravili na raznim internet-forumima, te nakon što su sudionici i ostali zainteresirani već međusobno izmijenili desetke fotografija.
Čitatelj se ne može osloniti na Aeronatutiku i Aerosvijet kao na neke bazne informacijske servise, već je nužno informirati se negdje drugdje. Nažalost, to "negdje drugdje" u Hrvatskoj još uvijek ne postoji, pa je, tim više, šteta što si zrakoplovni časopisi potpuno informiranje čitatelja nisu uzeli u zadatak.

Vrhovi i nizine

Što je dobro, a što je loše u našim zrakoplovnim časopisima?

Prvo i najveće dobro je to što su se ti časopisi uopće pojavili, što postoje i što izlaze redovito (najčešće i na vrijeme). Osim toga, dobro je i to što su pojedini autori uložili dosta truda u pisanje kvalitetnih ili relativno kvalitetnih članaka (uglavnom u Aeronautici, ali ima kvalitetnih članaka i u Aerosvijetu). Dobar je i dio "programske koncepcije" oba časopisa. Kod Aeronautike su to raspon tema i postojanje ambicioznijih "udarnih članaka", a kod Aerosvijeta je to postojanje želje za sveobuhvatnim informiranjem čitatelja o domaćim temama (nažalost, ne baš do kraja uspjelo).

Ako tražimo konkretne pozitivne primjere, spomenuo bih neke (isprika ako sam ponešto zaboravio):

Aeronautika:

- Članci "Gripen vs. Viper" i "Airbus vs. Boeing" (unatoč preopširnosti i teže čitljiviom stilu pisanja, te mogućoj pristranosti - radi se o vrlo kvalitetnim člancima)
- Povijesni članci
- Novosti ("crtice")
- Osobna nota urednika (Saše Pavlovića) u trećem broju (na račun HRZ-a, vidljivo u nekoliko članaka sa njegovim potpisom)
- Udaljavanje od "suhog" stila i kod članka o preuzimanju JAT-a od strane Aeroflota (također u trećem broju). To je način na koji bi časopis konačno mogao postati zanimljiv.
- Članak "50 godina u svemiru" (jasan, pregledan i zanimljiv)
- Članak "Krila oluje". Iako nedostaje malo "štofa" (između ostaloga i tekstualne i fotografske usredotočenosti na ljude – oni bi ipak trebali bit centar te priče), članak je informativan, nama (Hrvatima) važan i vizualno atraktivan.
- Članak "Kad pad postane let". Jedan od članaka (ima ih još) koji tematikom ne spadaju u predmet šireg interesa, ali su dovoljno dobro koncipirani i stilski izvedeni da mogu privući i one koje ta tematika primarno ne zanima.
- Postojanje prostora za male oglase

Aerosvijet:

- Činjenica da se o pojedinim temama uopće piše (npr. naša zrakoplovna škola i fakultet, zračne luke..). Iako "suhoparni", takvi članci ipak predstavljaju nekakav izvor informacija. Te informacije je negdje drugdje, za razliku od informacija o prvom letu Airbusa 380 ili red bullu, vrlo teško naći.
- Novosti ("crtice")
- Koliko god to bilo na niskom nivou, Aerosvijet se mrvicu više približio pravom novinarstvu od Aeronautike (koja je bazirana na PR-u, te informacijama iz publikacija i sa interneta).
- Razgovor sa Josipom Čuletićem
- Članak o Aeroklubu Osijek. Dobro napisan, tekstualno i vizualno zanimljiv.
- Članak o Airbusu A380 u broju 2
- Činjenica da postoje članci o pojedinim konkretnim ljudima koji zaslužuju pozornost, a nigdje drugdje se o njima ne piše. Nažalost, ti članci nisu izvedeni kvalitetno.
- Kvaliteta stila članaka Jovana Hovana (pretpostavljam jedinog profesionalnog novinara).

 

Što je loše ?

Većinu toga lošeg u našim zrakoplovnim časopisima prouzrokovala je činjenica da ih (uz iznimke) ne stvaraju profesionalni novinari. Zato ih je teško na isti način kritizirati kao kad bi se radilo o pravim komercijalnim projektima, sa redakcijom, stalno zaposlenim novinarima, tajnicom, fikusom...

Usredotočit ću se na ono što je najlošije i što bi se svakako trebalo mijenjati. Zajednički problemi oba časopisa jesu:

- Kvaliteta tekstova. Pri tome mislim na najnižu ("lektorsku"), srednju ("sintaktičku") i najvišu ("koncepcijsku") razinu teksta, koje od članka do članka dosta variraju. Bilo bi dobro da svi članci prije objave prođu "rešetiranje" drugih članova redakcije, te da ti drugi članovi iskreno ukažu na greške svojih kolega i upute na moguće korisne promjene. Dobro bi bilo razmisliti i o tome da sve to učini neki profesionalac, budući da se radi o časopisima koji se prodaju na slobodnom tržištu, za novac, a vremena za to bi, s obzirom na dvomjesečni tempo, trebalo biti dovoljno.

- Nedovoljna informativnost. Zadatak časopisa u doba interneta nije da "random" selekcijom napikne pojedine informacije, pa ih prezentira čitateljima najčešće prekasno (pogotovo kod časopisa koji izlazi dvomjesečno). O događajima koji čitatelje mogu zanimati i osobno, časopisi trebaju obaviještavati PRIJE nego što se dogode i tu časopis treba biti pouzdan (čitatelj ne smije imati osjećaj da je časopis ponešto zaboravio). O tome, ali i o ostalim aktualnim informacijama časopis treba izvijestiti kompletno, on treba umjesto čitatelja uložiti trud u sveobuhvatno skupljanje informacija. Ne samo u saznavanje PR i tehničko-taktičkih karakteristika i njihovih usporedbi, već i osobnih i kolektivnih iskustava, dilema, najvjerojatnijih rješenja, mogućih materijanih i ostalih problema i tome slično.

- Dijeljenje članaka u 2 dijela. U današnje vrijeme, pri tempu izlaženja jednom u dva mjeseca – nepotrebno zavlačenje.

 

Neki konkretni primjeri:

Aeronautika:

- "Izvještaji" sa pojedinih aeromitinga. Nejasna je urednička koncepcija uvrštavanja pojedinih izvještaja (po kojem kriteriju je pojedini aeromiting važan, a neki drugi nije). Ne vidi se drugi razlog, osim činjenice da je urednik ili neki njegov kolega osobno prisustvovao pojedinom aeromitngu, pa ga malo uslikao i napisao "par redaka" da se "popuni broj". Sami po sebi – ti članci su uglavnom nezanimljivi, a izvještaj sa pojedinog događaja ne govori ništa o realnoj važnosti istog.
- Prezastupljenost red bull tematike (već spomenuto). Najvjerojatnije sponzorski uvjetovano.

- Prezastupljenost inozemnih akrogrupa. To nije dovoljno atraktivna tema da bi bila "udarna" i da bi se na njoj zasnivala budućnost časopisa. Lijepe slike i PR informacije se mogu naći lako i na drugima mjestima (za one koje to zanima).

- Podzastupljenost interesantnih članaka o zrakoplovnoj povijesti (prvenstveno hrvatskoj zrakoplovnoj povijesti).

- "Predizajniranost". Urednik časopisa treba imati osjećaj za mjeru i shvatiti da dizajn časopisa utječe na privlačnost i informativnost. Znalo se dogoditi da su dizajneri (koji, naravno, ne brinu o informativnosti, već o estetici) uništili časopise i novine svojim pristupom (bojama, fontom, rasporedom..). Kod Aeronautike se, naravno, ne radi o nekom krucijalnom problemu, i časopis je estetski uglavnom vrlo privlačan. Međutim, predizajniranost je prisutna. Ponekad, uz pretenciozan i "nefluidan" tekst, dodatno usporava čitanje. Ne treba zapadati u greške pa, zbog vizualne atraktivnosti, svaku rečenicu trpati poseban odlomak, bijela slova pisati po svijetlozelenoj podlozi, "igrati" se fontovima, razdvajati odlomke nejasno (tako da se ne zna što gdje spada) i tome slično. Sve to, možda, doprinosi estetskom dojmu stranice (gledane sa udaljenosti od 2 metra), ali otežava čitanje.

- Nepoštovanje jednakopravnosti ljubitelja "udarnih" i "rubnih tema". Ponižavajuće je za ljubitelje zrakoplovne povijesti, maketarstva i sličnih tema (koji za časopis daju istih 35 kuna kao i ljubitelji akro-grupa ili red-bulla) da fotografije otisnute u tim temama jedva prelaze veličinu kutije šibica, te da, u nekim slučajevima, potpuno gube svoj informativni smisao (npr. fotografije koje trebaju informirati čitatelje o tome kako se dijelovi maketa obrađuju nožićem ili turpijom su gotovo neupotrebljive). To bi se moglo razumjeti u slučaju Aerosvijeta, koji ima ograničen volumen. Međutim, neprihvatljivo je u Aeronautici koja se u istom broju u kojem objavljuje minijaturne maketarske ili povijesne fotografije, razbacuje sa prostorom plahtama realno suvišnih fotografija kod nekih drugih tema.

- Objavljivanje pojedinih hvalospjevnih pisama čitatelja. Ne spada u dobar ukus.

 

Aerosvijet:

- Obaveze prema sponzorima. Kad časopis sa 36 stranica (ili 40) ima toliko obaveza, ostane malo prostora za ostatak priče...

- S jedne strane (neki članci) - gotovo potpuno odsustvo autorskog "štiha". Suho nizanje podataka je usporedivo sa govorom u kojem govornik konstantno govori istim tonom, istom jačinom glasa, ne uzima dah... S druge strane, u onim člancima u kojima autor unosi neku osobnu notu, ta osobna nota samo smeta (bespotrebno prepričavanje nevažnih detalja u pojedinim izvještajima). Sve skupa – ne vidi se autorska snaga, autorov stav, autorov vrijednosni sud.

- Uništavanje izuzetno zanimljivih tema (npr. "Aeroklub Zagreb", obljetnica HRZ-a, članak o Sveti Trifunoviću, članak o Rudiju Perešinu...) diletantskim pristupom obradi teme. Neshvatljivo je kako su iz tako zahvalnih tema, autori tekstova uspjeli izvući tako malo. Kada se pročitaju ti tekstovi, uopće se ne razumije zašto su napisani.

- Člancima poput "Zrakoplov u središtu Zagreba" ili "I na nebu nad Australijom" zaista nije mjesto u časopisu koji se prodaje za novac. Je li jedan let Trade Airom ili besplatna ulaznica za "Sajam luksuza" autoru dovoljan razlog za takve članke ? Ako i jest, nisu li se ti članci mogli napisati i mrvicu bolje (prvenstveno mislim na reklamu za "Sajam luksuza", u kojoj je "zrakoplovna komponenta" mogla biti bar pošteno opisana) ?

- "Izvještaji" sa Hrvatima značajnih aeromitinga i natjecanja su, kao i kod Aeronautike, prepušteni "kolegama koji su tamo bili" i nisu prošli nikakvu uredničku obradu. Neki od tih "izvještaja" su vrlo "out of date" (npr. u božićno vrijeme se izvještava o aeromitingu održanom usred ljeta). Konkretan "izvještaj" sa aeromitinga u Lučkom je vrlo pristran (u korist organizatora, a na štetu posjetitelja i čitatelja) i, kao takav, potpuno je nezanimljiv i neinformativan.

- Za razliku od Aeronautike, koja je na momente predizajnirana, Aerosvijet je na momente poddizajniran (iako je, u cjelini, dizajnerski bolje izbalansiran nego Aeronautika). Primjeri za to su urnebesni "kalendar" za 2008. godinu, pri čemu bi za traženje pojedinih datuma uz "Aerosvijet" trebalo biti priloženo i povećalo, ili uvrštavanje dosta loših i neinteresantnih fotografija uz članke o pojedinim aeroklubovima. zadatak.

Autori (razvoj od 1. do 3. broja)

Primijetio sam jednu sitnicu koja bi mogla biti važna za predviđanje budućnosti časopisa – "distribuciju" autora. Kada se usporede problemi izdavanja prvog i trećeg broja časopisa, svaki će vam vlasnik ili urednik reći da je neusporedivo najteže izdati prvi broj. Pri tome se radi o velikom broju tehničkih, pravnih, distribucijskih, organizacijskih i njima sličnih problema. Kada se stvar jednom uspostavi (kada se konačno izda prvi broj), onda stvari idu puno lakše.
No, osim te vrste problema, postoji i ona suštinska dimenzija amaterskih časopisa: autori koji svaki broj trebaju ispunjavati novim i zanimljivim prilozima. Kod toga postoji princip koji je suprotan onom koji vrijedi za prvi broj. Prvi broj se ispuni zanjimljivim sadržajem lakše, budući da se za njega urednik može neograničeno dugo pripremati, može izabrati teme koje želi, a može naći i veći broj kolega koji imaju "po jednu" zanimljivu temu o kojoj nešto znaju i baš im je zanimljivo objaviti članak u novom časopisu. Kada se ta prvobitna akumulacija tema i autora potroši, uredniku ostaje da za svaki slijedeći broj pokuša napraviti isto. To održavanje kvalitete prvog broja nije lako, budući da sada svaki slijedeći broj treba izdati u točno određenom roku, a kolege-amateri sa entuzijazmom za pisanje polako odustaju. I zbog toga što su već ispucali i entuzijazam i zanimljivu temu, a dijelom i zbog toga što se bave svojim pravim poslom (onim od kojeg žive) i nemaju vremena slijediti zadane rokove.

Autora tako ostaje sve manje, a oni moraju, u zadanom roku, napisati sve više tekstova da bi ispunili broj. Tu više nema puno mjesta za minucuiozno istraživanje pojedinih tema, pa se pojedini tekstovi počinju pisati na brzinu i/ili prepisivanjem/prevođenjem.

Analizom potpisanih članaka Aeronautike i Aerosvijeta (nažalost, neki tekstovi nisu potpisani), došao sam do zaključka da oba časopisa od većeg broja autora u prvom broju, kreću prema stanju u kojem pojedini autori obavljaju veći dio posla. Tako je npr. u Aeronautici broj 1 urednik Pavlović (kao i svi ostali autori) napisao jedan tekst, u broju 2 je napisao 4 članka, a u broju 3 je napisao čak 8 članaka i svojim tekstovima ispunio otprilike 30% broja. Kod Aerosvijeta je udarnu ulogu preuzeo zamjenik glavnog urednika Dragan Petrović, koji je u prvom broju napisao 2 članka, a u drugom i trećem po 4 (također oko 30% broja).

Kad govorimo o trendovima, treba primijetiti i konačno probijanje "suhog" pristupa od strane urednika Aeronautike u broju 3., i unošenja osobne note (stava) u članku o "odljevu" hrvatskih vojnih pilota u civilne vode, te suptilnom kritikom ponašanja HRZ-a u članku o Aeromitngu Pribislavec. Bez obzira na to je li autor u pravu ili nije, mislim da je to smjer kojim se treba ići ako se želi časopis učiniti zanimljivijim.

Što i kako dalje?

Ideja "još smo mladi, tek se uhodavamo" više ne pije vodu. Tri broja i više od pola godine su sasvim dovoljni za uspostavljanje nekakvog standarda, za primijećivanje i uklanjanje početnih grešaka. Osnovne stvari koje treba mijenjati jesu brzo i suštinsko dizanje razine kvalitete samih članaka (pogotovo kod Aerosvijeta), odustajanje od koncepcije "skromnog reklamnog kataloga" kod Aerosvijeta, te napuštanje principa "sretan sam kad napunim broj bilo čime, samo da je raznovrsno" kod Aeronautike. Moj osobni izbor bi bio znatno pojačanje povijesnog dijela i uvođenje hrvatske zrakoplovne tematike na velika vrata. Tu se, naravno, krije opasnost od "političke obojenosti" (budući da nam je takva zrakoplovna povijest ili ju bar zli jezici žele takvom predstaviti). Međutim, to je jedna od barijera koju uredništvo jednostavno mora probiti. S druge strane, pametnim pristupom, taj iskorak uopće ne mora proizvesti ideološke probleme. "Škakljive" teme treba obrađivati paralelno (istovremeno i "šahovnicu" i "zvijezdu"), a, osim toga, postoji i dosta jako zanimljivih tema koje nemaju puno veze sa ideologijom i zastavama. Naša zrakoplovna povijest je općenito (ne samo ljubiteljima) atraktivna, a gotovo je potpuno zapostavljena. Za razliku od većine ostalih članaka, koji se baziraju na općepoznatim i lakodostupnim informacijama, hrvatska zrakoplovna povijest bi bila gotovo ekskluzivno dostignuće Aeronautike i Aerosvijeta, nešto o čemu bi većina čitatelja mogla čitati smo u tim časopisima. Druga barijera koju bi trebalo probiti (što je Aeronautika već počela) jest barijera "finoće", "unproforske ekvidistance" i nezamjeranja nikome. Stvarnost nije slikovnica (kakvom je prikazana u prvim brojevima), a informativnost i zanimljivost se može postići jedino objektivnom prenošenjem informacija i autorskim pristupom. Što je loše - treba biti prezentirano kao loše, i u Aeronautici i Aerosvijetu, bez obzira na to što će se tako neki "faktori" osjetiti prozvanima. Časopisi bi trebali zadovoljiti prvenstveno čitatelje, a tek onda sponzore i prijatelje.

Ono što bi mene (nepopravljivog optimista) najviše veselilo bi, naravno, bilo ujedinjenje ekipa naša dva časopisa. Više zainteresiranih autora, više tema i više sponzora bi moglo, uz par profesionalnih novinara, rezultirati vrhunskim i konstantnim jedinstvenim proizvodom. Zašto ne i jednom mjesečno (umjesto jednom u dva mjeseca) ? ;-)

Zaključno...

Ocijene neću niti pokušati dati. Radi se o vrlo osjetljivom pitanju u kojemu se na dosta faktora treba gledati "relativnim", a ne "apsolutnim" očima. Dobro je da časopisi postoje i bit će dobro ako budu evoluirali osluškujući zahtijeve kompletnog tržišta (...a ne samo barba Mire..;-). Svatko od čitatelja će za sebe odlučiti vrijede li Aeronautika i Aerosvijet novca koji se za njih traži. Ja ću svaki slijedeći broj prvo prolistati na mom kiosku, pa onda odlučiti. Nadam se da će me ono što ću ugledati tijekom tog prolistavanja natjerati da s veseljem kažem prodavačici: "Kupujem!" Stvarateljima časopisa od srca želim da jednog dana proslave izlazak 100-tog broja, a sebi da na polici imam svih tih 100 brojeva.

P.S. Maketarski dio u Aeronautici

Negdje pri kraju svakog broja Aeronautike, među ostalim "rubnim" temama, nalazi se i maketarski kutak. Sa strane stvaratelja Aeronautike, korisno je obuhvatiti što širi raspon zrakoplovnih tema, jer se tako privlači širi krug potencijalnih čitatelja. "Pukneš" dvije strane paraglajdinga - imaš 100 čitatatelja više (paraglajdera), "pukneš" 2 stranice maketarstva – časopis će kupiti i 100 maketara...

Je li maketarski kutak, s te strane gledano, dobro koncipiran ?

U prvom broju je obrađena vrlo zanimljiva (i aktualna) tema. Izrada maketa budućih hrvatskih Gripena i F-16 u jednoj od predviđenih shema bojanja je tema koja je zanimljiva i onima koje samo maketarstvo primarno ne zanima. Unatoč sramotno malim fotografijama, članak je vrlo uspio.

Pretpostavljam da se nakon tog prvog broja razmišljalo o tome kako dalje ispunjavati maketarsku rubriku. To nije jednostavan zadatak, budući da je većina maketara internetski umrežena, te da se sve (pa i najspecifičnije) informacije vezane uz maketarstvo, brzo i lako pronalaze sa par klikova mišem. Odabir je pao na "maketarsku školu". Ne znam je li to najsretnije rješenje, budući da, po logici stvari, maketarska škola nije namijenjena maketarima, već onima koji će to tek postati. Tako je drugi broj Aeronautike donio "prvi dan" maketarske škole. Bilo je očito da je "škola za laike" krenula presporo, obrađen je tek "alat" i spomenute su samo "uvodne pripreme", što nikako nije dovoljno za pobuđivanje interesa kod onih koji se sa maketarstvom nisu nikada susreli, a koji "drugi dan" škole mogu očekivati tek za dva mjeseca. S druge strane, onima koji već jesu maketari, takav tekst uopće nije niti bio potreban. Stvar je ispravljena u trećem broju u kojem je maketarski dio donio dva članka. Nastavak maketarske škole je bio puno konkretniji i zanimljiviji, a uz to je objavljen i korektan izvještaj sa maketarskog kupa Viribus unitis.

Međutim, pitanje koncepcije maketarskog kutka koji bi bio namijenjen maketarima (a ne budućim maketarima) je još uvijek otvoreno. Što svaka 2 mjeseca ponuditi hrvatskim maketarima, koji tijekom ta dva mjeseca svakodnevno međusobno komuniciraju na Forumima, a sve novosti nalaze na maketarskim portalima koji se svakodnevno obnavljaju ? Moja ideja jest, kao i kod sveg ostaloga – osobni pristup autora, te odgovorno i objektivno kompiliranje dostupnih informacija. Internet je prepun informacija. Neke od njih su važne, neke su nevažne. Također je prepun i ljudskih stavova. Neki su kvaliteteni, a neki promašeni. Lutajući interentom, maketar se može izgubiti među tim silnim informacijama i stavovima, ne znati što je od toga važno i dobro, a što nije. U takvoj situaciji bi bilo dobro imati autora ili autore koji bi bili autoritet, kojima bi se vjerovalo. Autor(i) bi jednakom željom i pristupom objektivno ocijenjivao i Viribus unitis i ostale skupove i natjecanja, bez obzira pripada li klubu koji je natjecanje organizirao ili ne pripada. Maketarski kutak bi, da je namijenjen maketarima, mogao sadržavati i autorske članke o trenutnoj nabavljivosti maketa u Hrvatskoj (i svemu što uz to ide), pravilnicima za natjecanja, unaprijednim kalendarima i najavama maketarskih natjecanja, ukazivanjima na pojedine makete na hrvatskom tržištu koje bi bilo dobro kupiti i na one koje bi svakako trebalo izbjeći, objektivne članke o kvaliteti pojedinih vrsta boja, članke o maketarskim trendovima i modama, članke o maketarskim zabludama, upozorenjima na pojedine neobjektivne internetske recenzije i tome slično.

Pri tome svemu stvar pada u vodu ako se autoru (autorima) ne vjeruje ili ako na bilo koji način pokažu neobjektivnost i pristranost. To je, dakle, težak zadatak (posebno ako se uzme u obzir realno stanje stvari među hrvatskim maketarima i klubovima). Međutim, to je jedini put da maketarski dio Aeronautike postane zanimljiv i maketarima, a ne da samo ispuni formalnu funkciju "postojanja i nečeg maketarskog" u Aeronautici...

 

Damir Stanzer